Augusta Kokot: Umjetnica koja prirodu i dušu pretače na zidove istarskih domova

izvor: Stylish.hr

Svijet kreativnosti, mira, prirode, stvaranja novog, prijenos misli, stanja duše i emocije na zidove. I to na jedan poseban, autentičan i korijenski način blizu zemljine kore, korijenja Svijeta i prirode.Augusta Kokot, mlada umjetnica iz Labina već nekoliko godina stvara i oplemenjuje domove poznatih i nepoznatih; ljudi koji žele nešto prirodno, „naše“, izvorno, istarsko, domaće, Duši prisno, a opet detalj u svome domu, poslovnom prostoru, restoranu ili vili koji pomiče granice svakidašnjeg i dodaje čaroliju u svaki prostor.ONA koje povezuje prirodu, prirodne materijale i nježne pastelne boje naše Istarske zemlje direkt na zidove i tako oplemenjuje svaki kutak nečije intime i doma.

Kada uđeš u prostor, što te prvo inspirira?

Obično u prostor dolazim sa svojim uzorcima koje sama izrađujem. To mi puno pomaže jer klijenti tada lakše mogu doživjeti moju ideju – jedno je nešto vidjeti na slici, a sasvim drugo uživo, kada mogu dotaknuti teksture i materijale. Tu počinje proces – u dogovoru s klijentima ili dizajnerima razvijamo ideju dalje.Uzimam u obzir položaj kuće, gdje se nalazi, radi li se o modernoj ili rustikalnoj gradnji – sve to oblikuje smjer projekta.Što se samog početka rada tiče, tu nema previše romantike.

Tehničke stvari zauzimaju velik dio moje koncentracije. Kreativni dio mi dolazi prirodno – to mi je najmanji problem. Ali tehnički izvesti ideju, pretvoriti je u stvarnost – e, to zahtijeva puno promišljanja i proučavanja.Pristup objektu, postavljanje skele, pomoć radnika, specifičnosti terena – sve su to izazovi, pogotovo u starim gradskim jezgrama gdje je pristup često otežan. Zato se trudim sve detaljno isplanirati još prije početka radova.

U čemu pronalaziš inspiraciju?

Iskreno, ne mogu reći da je aktivno tražim. Mislim da nas sve oblikuje okolina u kojoj živimo. Da živim na Manhattanu, vjerujem da bi i moj rad bio potpuno drugačiji. Ali živim na mirisnom Mediteranu – okružena morem, svjetlom, biljkama i starim kamenim teksturama – i to se jasno osjeti u mom radu.Priroda i samoća su moj način regeneracije i opuštanja.S inspiracijom, srećom, nikad nisam imala problema. To je nešto na što mogu računati, kao što ne moram razmišljati o tome da dišem – jednostavno dođe samo od sebe. Zahvalna sam na tom daru i drago mi je što mogu kroz svoj rad izraziti sve to što osjećam.

U čemu pronalaziš inspiraciju?

Iskreno, ne mogu reći da je aktivno tražim. Mislim da nas sve oblikuje okolina u kojoj živimo. Da živim na Manhattanu, vjerujem da bi i moj rad bio potpuno drugačiji. Ali živim na mirisnom Mediteranu – okružena morem, svjetlom, biljkama i starim kamenim teksturama – i to se jasno osjeti u mom radu.Priroda i samoća su moj način regeneracije i opuštanja.S inspiracijom, srećom, nikad nisam imala problema. To je nešto na što mogu računati, kao što ne moram razmišljati o tome da dišem – jednostavno dođe samo od sebe. Zahvalna sam na tom daru i drago mi je što mogu kroz svoj rad izraziti sve to što osjećam.

Žene vodilje Inspiriraju me svi koji imaju neki smislen cilj koji su sami sebi postavili. To ne moraju biti veliki, grandiozni projekti – ponekad su to sasvim skromne, ali iskrene stvari: heklanje, rad s glinom, izrada prirodne kozmetike… Danas se ljudi bave zaista raznim stvarima i to mi je predivno. Volim kad netko nešto stvara svojim rukama, iznutra, s razlogom koji je njemu važan.

Zahvalna sam što sam kroz svoj posao upoznala i druge žene koje se bave istim poslom. Jedna od njih je moja draga prijateljica Monica Michela Zucco, koja se ovim poslom bavi dugi niz godina. Osim što surađujemo, uvijek mogu računati na dobar savjet – a ako ništa drugo, barem si prepričamo dogodovštine s posla, nasmijemo i dan nam lakše prođe.Jer tko te može bolje razumjeti nego netko tko prolazi kroz isto?

Tvoj najdraži trenutak?

Sjećam se kad sam još na fakultetu prvi put naišla na radove Andyja Goldsworthyja – ostala sam zapanjena. On je land art umjetnik, a njegovi radovi s lišćem, kamenjem, vodom i zemljom otvorili su mi potpuno novi svijet – svijet u kojem je umjetnost duboko povezana s prirodom. U to vrijeme nije bilo društvenih mreža kao danas, teže se dolazilo do informacija pa sam kupovala njegove monografije koje i danas volim prolistati.

U isto vrijeme mi je u sjećanju ostao i jedan profesor s fakulteta – svaki sat kod njega bio je težak, gotovo depresivan. Uvijek nam je ponavljao kako za nas nema posla i kako se od umjetnosti ne može živjeti. Možda je samo bio realan ali svakako dao si je truda da nam “skrati krila”

I upravo zato mi je susret s Goldsworthyjevim radovima bio toliko snažan – pokazao mi je da umjetnost ipak ima svoje mjesto, da postoji prostor gdje se može stvarati autentično i smisleno.

Nikad me nije privlačio klasični imidž umjetnika-boema. Umjesto toga, zagovaram ideju umjetnika-biznismena – osobu koja je kreativna, ali i organizirana, odgovorna i svjesna svog rada u kontekstu stvarnog svijeta. Mislim da danas, u svijetu koji je sve čudniji i ubrzaniji, upravo kreativci i umjetnici mogu biti ta tiha, svijetla nit – jedno mirno mjesto koje nas podsjeća na pravu vrijednost stvaranja.

Osjećaš li se ostvarenom Ženom?

Ne bih rekla da sam ostvarena – više bih rekla da sam možda samo krenula nekim malo drugačijim profesionalnim putem. Dozvolila sam si raditi ono što volim, jer vjerujem da svi u sebi nosimo potrebu za ostvarenjem kroz posao koji nam je na neki način suđen kroz našu darovitostSvaki dan učim, i ne težim tome da budem „ostvarena“, nego da budem svoja. To mi je važnije od bilo kakvih vanjskih oznaka uspjeha.

Kakav je osjećaj stati ispred praznog zida?

Sve počinje puno ranije – sa skicama, koje nekad radim na iPadu, a nekad ručno. Uzorci koje pripremam kod kuće također su jako važni, jer kad dođem pred zid, već moram imati razrađenu strategiju kako nešto izvesti.

Na početku sam radila zidove bez nekog konkretnog plana, više intuitivno, i moram priznati da su ispali lijepo. Danas taj više intuitivni dio ostavljam za slike, dok zidove volim definirati unaprijed – jer su tehnički zahtjevniji i traže puno više preciznosti. Kako su poslovi postajali veći, sve više mi odgovara imati jasan plan, tako da, kad dođem ispred zida, mogu se posvetiti izvedbi, bez previše improvizacije.

Taj umjetnički dio zapravo definiram ranije, u svom studiju, kod kuće. Tamo na kompjuteru dizajniram šablone, istražujem omjere pigmenata i glet-masa… Taj dio procesa mi je jako drag. A onaj pravi, završni “wow efekt” dolazi tek na kraju – kad skinem sve zaštite u prostoru i prvi put vidim gotov zid. To je trenutak zbog kojeg sve ovo radim.

Tvoj najveći strah unutar posla?

Sama sebi stvorim pritisak – ne želim razočarati ni klijenta ni sebe. Zna mi se dogoditi da, bez obzira na to koliko truda uložim, nikad nisam potpuno zadovoljna i stalno mislim da mogu bolje.Ne dozvoljavam si greške. S vremenom sam se ipak malo omekšala, naučila pustiti i prihvatiti da nije sve uvijek pod mojom kontrolom. Ali kad bih morala definirati jedan strah, bio bi to – strah da ću pogriješiti.

Složiti ćete se samnom da ova divna Duša ima ovome svijetu još mnogo toga za pokazati. A za sve VAS koji želite unijeti tračak čarolije u svoje domove, preporučam Vam da pogledate njezine radove.