Tko bira koga – vi sliku ili ona vas?

---

Neku sliku ćemo odabrati zato što smo jednostavno nešto osjetili. Pomalo kao kad nekoga prvi put upoznaš, a imaš osjećaj nekog prepoznavanja. Danas bismo jednostavno rekli – klik!

Ono što sam kroz svoj rad primijetila jest da ljudi često biraju upravo ono što osjete. Netko ima posebnu povezanost s određenom bojom, nekoga slika na nešto podsjeti, probudi mu uspomenu ili asocijaciju, A ponekad jednostavno ne znamo objasniti zašto nam se nešto toliko

sviđa. To mi je još najdraže.

I možda ni ne trebamo.

Zapravo, mrzim analizirati slike riječima. To mi je pomalo kao da operiraš ljudsko tijelo i pokušavaš pincetom pronaći duh. ;)

Tko je plaćen da analizira slike, neka priča. Mi ostali ne moramo.

Postoji, naravno, i sasvim drugačiji način biranja umjetnosti.

Kada slike za prostor biraju dizajneri interijera, one često postaju dio puno veće cjeline koju oni stvaraju. Tada slika ima drugačiju ulogu – podržava njihov interijer kao cjelovito umjetničko djelo.

Zato se u takvom prostoru ponekad nađe jedna crna ploha, jednobojna slika ili sasvim jednostavan rad. Možda sami za sebe u toj slici ne bismo osjetili onaj prvi „klik“, ali upravo u tom prostoru ona ima smisla. Jednako je vrijedna jer je dio kompozicije koju zajedno stvaraju boje, materijali, namještaj, svjetlo i umjetnost.

A onda se dogodi nešto zanimljivo.

Slika koju možda nismo odabrali zbog neke duboke osobne povezanosti s vremenom postane dio našeg života. Toliko se poveže s prostorom da ga više teško možemo zamisliti bez nje. Postane, kako ja volim reći, dio obitelji.

Možda će se jednog dana interijer potpuno promijeniti i ta ista slika više neće imati jednaku ulogu. Možda će s promjenom prostora nestati i taj klik.

A možda i neće.

Možda je jedino zbog čega ne bih birala sliku – trend. Jer trend će proći, a za razliku od nekog odjevnog predmeta, sliku ne želimo nakon jednog trenda jednostavno baciti.

Za naslovnicu ovog bloga odabrala sam jednu svoju sliku koja je nastala prije mnogo godina. Oduvijek mi je bila jedna od najboljih. Zbog boja, atmosfere i svega što u njoj vidim i osjećam.

I još uvijek se nije prodala.

Zašto?

Možda jednostavno zato što nitko u njoj nije osjetio ono što sam osjetila ja.

Uz nju me veže i jedna sasvim osobna priča. Moj pokojni tata i ja zajedno smo napinjali to pravo laneno platno na okvir. I možda zato ja danas u njoj osjećam još jedan sloj koji nitko drugi nikada neće.

Ali nije ni važno da svi u slici vidimo isto.

Jer odabrati sliku nije uvijek pronaći odgovarajući ton koji ide uz kauč.

Ispod tih slika ljudi rade djecu, smiju se i plaču. Žive, odrastaju i stare. Slike ostaju u pozadini obiteljskih fotografija, proslava i sasvim običnih dana.

I negdje usput postanu dio obitelji.

Pa tko na kraju bira koga – mi sliku ili ona nas?